Portal je posvećen mijestu i familijama Tešanovića i Toromanovića koje su nekad živjele na ovom području planine Majevice, u Jugoslavenskoj republici Bosni i Hercegovini. Nakon više od 25 godina, u putu iz Bijeljine za Tuzlu nađoh se na toj rodnoj grudi za kratko vrijeme. Sjećanja i tuga za nestalim životom, za tišinom koja je preostala, zaraslim putevima i ognjištima. Ideja se rodila još mnogo ranije i sada još jača, je spomen izgraditi za nezaboravne uspomene.

Bilo je to doba mog dietinjstva. Godišnja doba su se mijenjala i svako od njih je bilo kao san u raju. Jesen je pružala, do juče još u lišće skrivene  plodove rijetkog voća. Jesen je načinila prirodu golom i sve što je bilo tu, bilo je kao na dlanu. Kiše su bile tople i radosne. Mi smo pravili od kukuruznih stabljika mala vodenička kola i divili smo se gledajući kako se okreću na potočiću stvorenom kroz momentalno padajuću kišu.

Nebo, puno zvijezda se i dalje pokazivalo u istom bogatstvu kao i ljeti ali ovaj put, kao da nam kaže; bit će zima, past će uskoro snijeg. To sve spada u ciklus kolimerskog paradiza. I zima ima svoje draži. Miještani se pripremaju na taj period godine sa skupljanjem zimnice a za nas dijecu je to bilo kao san. Jedan ekstra kolač koji se samo u to doba godine peče. Prtine svugdje gdje se okreneš a meni tako malom je to bilo preko moje glave ali nisam bio izgubljen nego radostan.

Drago Cvikin, ja i Joja sa Stankom Milanovim, Jelom Blagojevom, Divom, Vinkom i drugom dijecom mlađom od nas smo takoreći od jutra do mraka bili vani. Svi smo imali sanke koje su nasleđene ili napravljene od naše starije braće. Tereni za sankanje su bili svuda oko nas. Sa brda Mlađenovog prema Janjićima ili sa Ravne Njive niz brdo Kolimer u istom pravcu.

Kad proljeće dođe, dolazi novi san koji prosto preporod znači. Mi, dijeca smo manje više dužni da vodimo brigu pored škole i o stoci, što je značilo stoka ide u "veliku planinu" a gdje stoka tu i mi. Svaki dan je bio pun doživljaja. Šume oko nas, sa debelim tepisima suhoga lišća od prošle jeseni, su nas prosto zvale da se tu igramo. Ne prođe dugo i već gljive u masama se prostiru svuda. Miris prvog cvata se osijeća i noći postaju tako tople da se već i napolju spavati može. Ja i Joja smo već više puta spavali u paprati iznad naših kuća. Fantastične večeri doživjeh ja u raju kolimerskom.

Nigdje svijetla a zvijezde na nebu su odmah tu, pored tvoje glave. Kad se mijesec skrije, zvijezde daju toliko obsjaja da se po noći skoro sve vidi. Zvijezde iznad nas svitci oko nas.

Majke spremaju zarčeve i kad se za Petrovdan krene sa zapaljenim lilama od kuće do kuće, svuda oko nas po ostalim zaseocima u brdima, svijetlio je trag kolona najmlađih. Od kuće do kuće, kretala se ta kolona, i svaki od nas sa njedrima punim zarčeva dobivenih od veselih domaćinstava Kolimera.

Nas djece je glavno sastajalište bilo na ravnici iznad kuće Živkove. U selu smo imali jedan veliki stari dud koji je upravo iza te ravnice stajao, zakošen na strmini prema bašči Draginje Simince i dvorištu Radojke Jovince. Taj dud je bio magnet mještana i slučajnih prolaznika jer je bio tako velik, takoreći grandiozan, sa puno plodova i bez obzira da do naveče se sve strese, sledeći dan crnilo se od novih. Taj dud je bio jedna od glavnih atrakcija u čitavoj okolici i na njemu se provodio veći dio ljetnog doba..

Jedna strana mijesta prema Seljublju imala je malu rijeku u kojoj smo ribe pecali i u virovima se kupali. Seljubčanin Mehmed je tu imao i svoju vodenicu gdje smo mljeli naše žito i pšenicu. Druga strana mijesta je bila prava mala džungla kroz koju je proticao jedan divlji potok. Tu smo hvatali rakove i nalazili brdo malih iznenađenja. Ja mislim..., ja se sijećam..., raznih voćki. trnina, mušmula i oskruša. Ja se sjećam drenjaka, šljiva i trešanja, raznih sorti jabuka i krušaka, pečenjaka i kukuruzne cicvare, prevrata, pite gužvare i grušave.

ttheo 2009